Galerija Idealni Grad — 30.10.2025.
Dubravko Kastrapeli/Poezija Drage Gervaisa/otvorenje: 7.11. u 19h-Galerija “Idealni grad”
POEZIJA DRAGE GERVAISA
Htjeti, moći, znati utjeloviti emociju i atmosferu trenutka na najneposredniji način umjetnost je sama po sebi. Hrvatskom književniku Dragi Gervaisu to je prirodno pošlo za rukom već u prvoj zbirci “Čakavski stihovi” izdanoj 1929. godine. Zbirka koja je, uz izmjene i nadopune, doživjela mnoga izdanja pozicionirala ga je među najistaknutije hrvatske dijalektalne autore. Njegovu neposrednu, toplu i duhovitu poeziju posvećenu malom čovjeku najbolje je opisala Mirjana Strčić: “Filigranski i minijaturni svijet jednog kutka Istre, mali ljudi i problemi, sitne radosti i tek naslućene tuge, pejzaži i tipovi karakteristični za jedan zatvoreni svijet, a sve to zakriljeno pjesnikovom ljubavlju za zavičaj: izvanredna po atmosferi i koloritu, bogato orkestrirana, ritmična i pjevna lirika zaobljena mekoćom čakavske riječi liburnijskog dijela Istre.”[1] Bilo je samo pitanje vremena kada će se susresti opus velikog majstora dijalektalne poezije Drage Gervaisa i slikarski potez ilustratora Dubravka Kastrapelija.
Zadnjih petnaestak godina, akademski umjetnik Dubravko Kastrapeli bavi se ilustriranjem književnih djela od Miguel de Cervantesa, preko Marina Držića pa sve do Ivane Brlić-Mažuranić, a upravo toliko dugo ima na umu i opus Drage Gervaisa, što samo govori koliko dugo je sazrijevala ideja prije negoli se oslobodilo vrijeme za konkretizaciju i vizualizaciju odabranih misli i pjesama. Ono što je Kastrapelija privuklo Gervaisovoj poeziji jest nevjerojatna ljubav i nježnost koja je prisutna kroz svaki stih posvećen rodnoj Istri, kraju pod Učkom, te životu u malom gradu prepunom osebujnih ljudi. Najtoplije i najemotivnije stihove Gervais je posvetio svojoj noni i noniću, uz koje je bio izuzetno vezan, a s tim emocijama može se poistovjetiti svaki čitatelj koji je osjećao istu prisnost prema vlastitoj baki i djedu, odnosno noni i noniću, pa tako i sâm ilustrator Dubravko Kastrapeli. Najživlje uspomene, bilo u vidu okusa, mirisa, događaja, ljudi, emocija ili bljeskova slika, nosimo iz djetinjstva. Ono nam iskustveno najduže ostaje u memoriji i neminovno mu se vraćamo tijekom cijelog života uz naglašene emocije nostalgije. Činjenica da je Drago Gervais svoj opus posvetio rodnoj Istri oslikavajući dijalektom prvenstveno atmosferu svakodnevnog života i karakter običnih ljudi, otvorila je cijeli dijapazon prizora iz primorskog života s naglašenom radnjom i dijalozima čija je sceničnost postala podloga za ilustraciju pojedine pjesme u djelima Dubravka Kastrapelija. Nije lako prenijeti umjetnost pisane riječi u likovni jezik, no kada je poezija toliko živa i scenična, kroz potez autora istančanog senzibiliteta ostvaruje se magična transformacija lirike u ilustraciju.
Kao što je Drago Gervais oblikovao svoje pjesme uz dozu toplog i dobronamjernog humora dok je s ljubavlju i praštanjem opisivao zgode i nezgode malih ljudi u njihovom svakodnevnom životu, tako je i Dubravko Kastrapeli pristupio ilustraciji kroz igru. Inspiriran prvenstveno ozračjem pjesama koje su u sebi nosile čitav spektar emocija od malih radosti i prpošnosti života pa sve do blage tuge i melankolije koja je u prvi plan isticala sjetu u prikazu smiraja života, Kastrapeli je pojedinu pjesmu ilustrirao i po nekoliko puta u različitim tehnikama i na različitim formatima papira. Svaka interpretacija ponudila bi novu svježinu, akcent i dinamiku ostvarenu kroz kolorit (ili izostanak istog), oblikovanje volumena, detalja, perspektive te različit pristup u odabiru kadra. Nit poveznica između različitih interpretacija pojedine pjesme leži u specifičnom fontu slova kojima autor ispisuje stihove, a koji u potpunosti korespondira s ilustracijama.
“Morčić” je pjesma Drage Gervaisa koju je Dubravko Kastrapeli interpretirao u najviše verzija do sada koristeći tehniku ugljena, tuša i olovke u boji, te kombinaciju tuša i grafičke boje. Priču o crnom mačku koji je noni ukrao komad mesa predviđen za ručak unuku, Kastrapeli je dočarao kroz prizore u kojima dominira pokret i dijalog, dok boja najčešće ima ulogu akcenta pozadine zbivanja ili isticanja ključnog motiva. Morčić, kao glavni protagonist, u pravilu je prikazan predimenzionirano, dok je dinamika ostvarena kroz otvoreni kadar što je najuspješnije prikazano u ilustraciji gdje nonica s jedne strane ulazi u kadar, a morčić, bježeći pred njom, izlazi iz kadra. Kastrapeli je punu pažnju posvetio emociji očaja none dok preklinje morčića da joj vrati meso, ali i izrazu ponosa i zadovoljstva prepredenog mačka koji je uspio u svom naumu. Ista pjesma, interpretirana u tehnici ugljena, stavlja naglasak na tonsko oblikovanje volumena i punoću oblika, dok tuš daje primat liniji koja definira karakter i ozračje pojedinog prikaza. Promjena formata također postavlja nove zakonitosti, što uvelike utječe na cjelokupnu kompoziciju i odabir najupečatljivijeg kadra za prikaz pojedine radnje. Promjene se najviše očituju u formatu izduženog položenog pravokutnika gdje dolazi do distorzije u prikazu namještaja, ali i oblikovanja volumena i dubine prostora. Pojedine ilustracije postaju snažni vizualni akcenti koji prate naglaske iz pjesme poput prikaza none na bijeloj površini papira lišenoj bilo kakvih popratnih elemenata i detalja, a sav fokus usmjeren je na izraz njezinog lica i ruke sklopljene u gestu molbe. Upotreba laviranog tuša omogućuje minuciozniju posvetu izradi detalja namještaja, tepiha te livade s cvijećem što daje lirski prizvuk cjelokupnom ugođaju ilustracije. Upravo je kroz različite interpretacije pjesme “Morčić” vidljivo koliko Dubravko Kastrapeli vodi računa o adekvatnoj prilagodbi teksta s kojim se poigrava dok ga usklađuje s ilustracijom. Ponekad tekst ispisuje na tijelu morčića, povremeno ga pozicionira između glavnih aktera i podloge (livade ili oblaka), no on je uvijek jasno vidljiv i čitak, ali razigran i dinamičan, kao i same ilustracije.
Interpretacija pjesme “Oblačić” likovno se ponajviše izdvaja od ostalih. Prikazana je u nekoliko različitih formata i tehnika, dok najmanji format nudi i krajnje minimalističku, iznimno lirsku, sugestivnu i nježnu interpretaciju pjesme. Poput likovne inačice haiku poezije, na temelju mijena unutar jedne mrlje, Kastrapeli je prikazao većinu radnje odnosno sadržaja pjesme na vrlo slikovit i živ, ali krajnje apstrahiran način. Gotovo metafizičkog prizvuka, a opet pročišćeno, toplo i ljudski, utjelovio je i oslikao proces snažnih promjena unutar glavnog lika.
Posebno emotivno i živopisno ilustrirana je pjesma “Trešete”. Medij ugljena pokazao se idealnim za dočaravanje intimne večernje atmosfere dok nona i nonić igraju karte. Već u idućem kadru, Kastrapeli naglašava dvije nasuprotne emocije nonića – frustraciju zbog gubitka te sreću i naslađivanje zbog dobitka partije. Autor je nonu prikazao toplo i duhovito dok istovremeno kuha večeru i fokusira se na karte. Kulminacija svađe odvija se za stolom pri čemu karte lete u zrak, da bi već u idućem kadru uslijedilo prikaz sljedeće večeri kada cijeli ritual kreće ispočetka.
Međuljudskim odnosima bave se i pjesme “Nonići stari” i “Tri nonice” koje su sadržajno vrlo slične, ali opet različite. Svaki lik Kastrapeli je utjelovio drugačije po visini, položaju tijela, gestikulaciji, mimici lica te detaljima poput naočala, lula i šešira kod nonića te frizura, torbica i haljina kod nonica. Naglasak je na karakteru likova te njihovoj uživljenosti u sadržaj. I dok su nonići stari skloni prepričavanju dramatičnih lovačkih priča iz svoje prošlosti koje razmjenjuju svaku nedjelju ispred crkve, nonice su više posvećene razmjeni aktualnih vijesti tj. tračeva o drugim mještankama. Specifičnost u prikazu “Tri nonice” leži u činjenici da ih je Kastrapeli prikazao kroz samo jedan crtež, ali toliko životno, dinamično i dramatično da je sve rečeno kroz njihove likove, dok su riječi pjesme ispisane na crnoj podlozi njihovih haljina. Ujedno, “Tri nonice” su prve doživjele i svoju interpretaciju u mediju skulpture. U tehnici papier-mâchéa, Kastrapeli je oblikovao tri nonice kako stoje na postamentu i žustro raspravljaju. Svaka je drugačija, a oblikovane su minimalističkim sredstvima – isključivo crnom bojom, s jedinim akcentom bijele prilikom oblikovanja očiju kako bi fokus bio na izrazu lica. Sve što je sadržajno izrečeno u pjesmi, u skulpturi je iskomunicirano kroz naglašeni položaj tijela, izraženu gestikulaciju ruku te izraze lica. Minimalnim sredstvima ostvaren je maksimalni učinak.
Pjesme “Polne” i “Nonić” duboko su dirnule Dubravka Kastrapelija, prvenstveno, kako sâm kaže, svojom ljudskošću i jednostavnošću te važnošću svakog proživljenog trenutka koliko god se on činio običnim i trivijalnim, a posebice jer su probudile sjećanje na njegovog didu, čovjeka kojeg je doživljavao kao dobrog i nepobjedivog diva, velikog zaljubljenika u zemlju na kojoj je radio dokle god je mogao. Sve navedene emocije autor je utkao u ilustracije ovih pjesama. “Nonić”, u svojoj bogatoj kolorističkoj verziji, slavi život, uzbuđenje, veselje i nestrpljivost uoči odlaska u novu avanturu. Sve započinje prikazom nonića kako budi unuka u sobi hladnih noćnih tonova, dok u živopisnoj blagovaonici prepunoj boja nona priprema doručak. Radnja se nastavlja u prikazima dominantnih plavih tonova noćnog neba i površine mora, dok odjeća i rekviziti nonića i unuka, kao i šarenilo barki u lučici razbijaju prevladavajuće hladne tonove i unose živost u pojedini kadar. Posve drugačiji ugođaj pronalazimo u interpretaciji iste pjesme u tehnici ugljena. Uz izostanak kolorita, veći je naglasak stavljen na posturu likova, njihov međusobni odnos, ekspresiju lica glavnih protagonista, posebice dok velik i snažan nonić vesla, a radoznao unuk s velikim uzbuđenjem gleda u more. Svaka scena je krajnje pročišćena, a naglasak je stavljen na pojedino stanje odnosno emociju. Nakon uzbuđenja kretanja u ribolov i dinamike veslanja, uslijedio je dojmljivo ostvaren ugođaj mira i tišine tijekom ribarenja pri čemu su i nonić i unuk bili maksimalno koncentrirani na ulov, a ribarenje se nastavilo u opuštenoj atmosferi razgovora da bi već u idućem kadru sve prštalo od ekstaze i veselja zbog uspješnog ulova. Nakon kulminacije pozitivnih emocija i uzbuđenja uslijedio je tužan završetak pjesme. Gubitak nonića još je više potencirao važnost svakodnevnih trenutaka koji nam ostaju u sjećanju i uspomeni za cijeli život. Pjesma, pa sukladno tome i ilustracija, koja na najjednostavniji, ali i najtopliji i najneposredniji način ilustrira ljepotu života je “Polne” – pjesma po čijem je zadnjem stihu izložba i dobila ime. Dubravko Kastrapeli je ovu pjesmu doživio, kako sâm kaže, kao divno uhvaćen trenutak u životu dvoje običnih ljudi, koji pronalaze vrijeme za ljepotu, prisnost i ljubav. U tehnici tuša, prikaz započinje razigranim nizom fasada obiteljskih kuća među kojima se ističe zvonik kao simbol protoka vremena koji zvučno ukazuje da je prošlo podne. Prvih nekoliko prikaza fokusirano je na kontemplaciju i bivanje sa samim sobom – odmor u hladovini raskošne krošnje starog stabla uz pogled na plodove zemlje. Dolazak supruge označio je one jednostavne, ali nezamjenjive zajedničke trenutke provedene u objedovanju i razgovoru, a koji ukazuju na ljepotu, mir i zadovoljstvo. Koloristična verzija zadržava jednostavnost prikaza, ali bogatom rapsodijom živih i veselih boja daje toplinu samom odnosu supružnika, te slavi bogatstvo, ljepotu i blagodati zemlje koju obrađuju. Sve emocije, ozračje i važnost naizgled banalnog trenutka u životu čovjeka, koje je Gervais utkao u pjesmu, Kastrapeli je provukao kroz individualni likovni rukopis i dodatno obogatio vlastitim emocijama što je, u konačnici, rezultiralo uistinu jedinstvenim prikazom jedne od najvećih vrijednosti života – zajedništva.
Format koji najviše odskače od radova izvedenih na bijelom papiru u veličinama od A6 do A3 su svakako dva niza od 5 metara natron papira na kojima je Dubravko Kastrapeli interpretirao pjesme “Na kafe” i “Polne”. Po karakteru, pjesme su najviše slikarski dočarane, dok prikazi zadržavaju dinamiku razvoja radnje s naglaskom na međuljudske odnose, a veća površina papira omogućuje sažimanje i objedinjavanje svih ranije pojedinačno akcentuiranih likovnih elemenata poput linije, boje i plohe. Kontinuitet praćenja ilustracija u jednom nizu stvara narativni karakter blizak stripu što dodatno upotpunjuje dominantno pozicioniranje teksta u oblačiće tipične za stripovsku formu.
Izložba “Sve j počivalo i mirovalo” ukazuje na bogatstvo emocija, sadržaja i humora inicijalno predočenih kroz dijalektalnu poeziju Drage Gervaisa, koju je Dubravko Kastrapeli krajnje nenametljivo pretočio u vlastiti likovni rukopis, pritom zadržavajući i potencirajući sve vrijednosti Gervaisove poezije, koju potom obogaćuje vlastitom interpretacijom i raznolikošću individualnog likovnog jezika. Ova posve prirodna i nadopunjavajuća isprepletenost umjetnosti pisane riječi i likovnosti, rezultirala je slavljenjem ljepote života kroz ukazivanje na neposredne trenutke, međuljudske odnose i čari svakodnevnog života koje često uzimamo zdravo za gotovo. Istovremenim izlaganjem više različitih interpretacija jedne pjesme, Dubravko Kastrapeli ukazuje na čitavo bogatstvo mogućnosti likovnog izraza i interpretacije. Kroz široki dijapazon ilustracija upoznajemo osobnost autora i njegovu inovativnost, individualnost i originalnost pristupa kroz umjetničku i estetsku kvalitetu oblikovanja te sposobnost prirodnog usklađivanja slike s tekstom. Čitajući Gervaisovu poeziju i promatrajući Kastrapelijeve ilustracije osjeća se toplina, privrženost i razumijevanje za malog čovjeka i njegovu okolinu, njihove ćudljivosti i osebujnosti koje su uvijek prožete zdravom dozom humora i međusobne bliskosti, a koje se izmjenjuju s neprocjenjivim trenucima tišine, mira, veselja, sreće i zajedništva. Toplina, skromnost i samosvojnost, kako pisca Drage Gervaisa tako i slikara i ilustratora Dubravka Kastrapelija, povezala se i ispreplela na onoj ljudskoj razini, rezultirajući iznimnim ciklusom ilustracija koji slavi običnog čovjeka, zajednicu u kojoj živimo, čari svakodnevnog života te njegovanje obiteljskih i dobrosusjedskih odnosa sa svim prednostima i nedostacima koji ih prate, ali ujedno daju i onaj ključni začin punine okusa života.
viša kustosica Sonja Švec Španjol, mag. hist. art.
[1] Strčić, Mirjana. Drago Gervais. // Drago Gervais – Moja zemlja / urednik Marijan Matković. Pula/Rijeka, 1979., str. 7
Izložbu možete razgledati do 28.11.2025.
Radno vrijeme galerije: ponedjeljak – petak od 10:00 do 18:00 sati.
