Otvorenje izložbe / Galerija Idealni grad / Vanja Babić / Arheologija smeća / 27. 5. 2026. / 19:00 sati

Izložba Arheologija odbačenog predstavlja presjek umjetničkog opusa Vanje Babića u kojem se umjetnik bavi istraživanjem otpada i okoliša. Otpad je neizbježna posljedica današnjeg načina života, a njegovim gomilanjem čovjek narušava prirodnu ravnotežu.

Babić se, poput modernog arheologa, bavi odbačenim ili napuštenim predmetima koje mi, kao društvo i pojedinci, ostavljamo iza sebe — kao što će se i nas u nekoj arheologiji budućnosti proučavati kroz otpad koji smo stvorili. Sve su to predmeti koje je čovjek proizveo kako bi si osigurao lagodu i obilje, a potom ih odbacio bez razmišljanja o posljedicama koje oni imaju na okolinu. Najčešće su to jednokratni predmeti koji, unatoč tome što se koriste vrlo kratko, u okolišu ostaju tisućama godina. Kad više ne bude nas kao stvarnih protagonista, upravo će naš otpad svjedočiti da smo tu nekada bili.

U radu South Side of The View umjetnik svojim objektivom, audio-video zapisom i prenesenim artefaktima uspijeva zabilježiti nelagodne kompozicije pejzaža sačinjenih od nagomilanog otpada. Time konstruira podsjetnik da otpad koji stvaramo ne nestaje magično jutarnjim odvozom kamionima komunalnih službi ili nemarnim bacanjem u jarke pored puta, već se taloži na nepreglednim odlagalištima i prijeti našoj životnoj sredini.

Iako pred sobom imamo svakodnevne predmete koji su još do jučer služili kao ambalaža, odjeća, hrana, namještaj i slično, njihova je nova stvarnost u umjetničkoj transpoziciji. Oni postaju predmeti postupka posvajanja i novog kontekstualiziranja. Prikupljeni otpad umjetnik je izvadio iz uobičajenog konteksta i smjestio ga u novi. U galeriji on prestaje biti tek hrpa smeća; samom radnjom razvrstavanja i postavljanja na određeni način postaje umjetnički rad.

Umjetnik propituje sustav konzumerizma i proizvodnje otpada na svim razinama — ne samo ukazivanjem na ilegalna odlagališta, „mora plastike” i viškove proizvodnje, već i na bacanje hrane, kruha iz pekara te neodgovorno ophođenje s vodom.

U radu Kruh od jučer (2016.) zabilježene su gomile razbacanog kruha. Rad je snimljen tijekom ljetovanja na Hvaru, a rezultat je masovne proizvodnje pekarskih proizvoda u svakodnevnom poslovanju. Paradoks je to vremena u kojem, dok se velik dio svijeta bori s glađu, mi dopuštamo da ogromna količina zdravstveno ispravne hrane završi u smeću.

Na sličnom su tragu i radovi koji se bave problemom zagađenja vode. Voda je na izložbi prisutna u više medija: u video i audio zapisima te kao objekt — flaširana voda kojoj je istekao rok trajanja — kao i kroz zvučnu instalaciju šuma i izlijevanja vode. Zvučna instalacija nastala je za vrijeme izložbe u Pogonu Jedinstvo (2020.), na kojoj su posjetitelji mogli izlijevati flaširanu vodu kojoj je istekao rok trajanja, a koju je umjetnik prikupio na odlagalištima.

Kako bi se boca reciklirala, voda se mora izliti. Budući da se više vode flašira nego što se proda, ona postaje neupotrebljiva, zasićena mikroplastikom i završava na otpadu. S obzirom na činjenicu da je pitke vode sve manje, taj proces prikazuje sav apsurd suvremenog potrošačkog društva.

Radovi okupljeni na ovoj izložbi propituju i koliko značenje otpad danas ima u kulturi življenja, uključujući njegove negativne i pozitivne aspekte: neumjereni konzumerizam, mijenjanje prirodnog i urbanog krajolika, gomilanje otpada i stvaranje nepotrebnih potrošačkih navika. Oni upućuju na čovjeka koji je istovremeno tvorac, konzument i žrtva vlastite proizvodnje.

Baveći se elementima navedenih aspekata, Babić donosi savršeno ilustrativan primjer u radu Goli Breg nastalom na istoimenom lokalitetu na gradskoj periferiji. U tom je naselju nepoznati autor započeo gradnju kuće načinjene od različitih otpadnih materijala, zbog čega je sama kuća postala svojevrsna skulptura — spomenik nebrizi za vlastiti okoliš.

Otpad od kojeg je kuća sačinjena prikupljen je u okolici, na perifernim lokacijama koje su nerijetko divlja odlagališta glomaznog i svakog drugog otpada, nusprodukata življenja u velikom gradu i nepoštivanja zakonskih regulativa u ophođenju s otpadom. Tako je ova nedovršena kuća „kolažirana” od opeke, drva, obuće, dječjih kolica, igračaka, namještaja i svega onoga što je već srušeno ili odbačeno.

Bez obzira na to što uviđamo štetne posljedice masovne upotrebe plastičnih proizvoda, kao društvo ipak ne uspijevamo prestati gomilati otpad i zagađivati okolinu. Hiperprodukcija otpada, a prije svega jednokratne plastike i njezino neadekvatno zbrinjavanje, dovodi do nepovratnog zagađenja okoliša i ugrožavanja živog svijeta. Plastika se iznimno teško ili nikako ne razgrađuje, ne mijenja svoj oblik i kemijsku strukturu, a u procesu razlaganja postaje mikroplastika koja ostavlja nepovratne posljedice na okoliš.

Kako piše Heather Davis:

Nakon što čuda kemijske industrije stvore plastiku, ona se ne pokorava ni biološkim procesima ni ljudskoj kreativnosti. Ona utjelovljuje užas identiteta, trajnosti oblika, budućnosti bez promjene. Plastika, u tom smislu, predstavlja temeljnu logiku konačnosti, koja je zastrašujuća jer upućuje na nemogućnost raspadanja, povratka u sustave propadanja i ponovnog rasta. […] U nastojanju da izmaknemo smrti, stvorili smo sustave stvarne konačnosti koji znače gašenje mnogih oblika života.¹

Radovima predstavljenima na ovoj izložbi zajednička je ne samo okolišna tematika, već i istraživačka studioznost, estetizacija prezentacije te nastojanje da se uspostave slojeviti narativi izložbene strukture. Kako sam umjetnik kaže, bavi se osvještavanjem i lociranjem problema; reagira na njih kao pojedinac u odnosu poetike, zabrinutosti, realnosti, prenamjene, osobne reciklaže i fascinacije.

Povezivanjem navedenih radova na novoj lokaciji, u ovom slučaju u Galeriji Sikirica, Babić rekonstruira i povezuje izložbene elemente u sažetu situaciju nove semantičke konstrukcije, otvorene za različita tumačenja. Nastavno na svoju dosadašnju umjetničku praksu, umjetnik promišlja i stvaranje te korištenje otpada u samom izlagačkom procesu. Tako dio izložbe postaju i predmeti zatečeni u prostoru u kojem izlaže. Izložba se prilagođava prostornim zadanostima i intervencijama s prethodnih izložbi, poput polica, rupa ili letvi.

Problem zaštite okoliša jedno je od osnovnih pitanja suvremene civilizacije, povezanih sa sudbinom ljudske vrste. Na formiranje ekološke svijesti utječu mnoge situacijske okolnosti, a da bi se ona oblikovala, potrebne su ekološke informacije i znanja, ali i emocionalni odnos prema okruženju u kojem živimo.

Možda bismo se svakodnevno trebali zamisliti nad količinom otpada koji sami proizvodimo, jer temeljita promjena društva počinje od svakoga od nas.

¹ Davis, Heather (2020), Život i smrt u antropocenu: kratka povijest plastike, prev. Marko Maras, Zagreb / Dubrovnik: Galerija Prozori, KGZ; Art radionica Lazareti.

Predgovor:  Jelena Pavlinušić

O autoru:

VANJA BABIĆ (Zagreb, 1984.) diplomirao je na Tehničkom veleučilištu 2008. te magistrirao na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu pri Odsjeku za animirani film i nove medije, 2013. godine. Izlagački je aktivan i zapažen već za vrijeme studija, dobiva nagradu Essl Art Award i stipendiju Becks za umjetničko stvaranje.Redovito predstavlja svoj rad kroz samostalne i grupne izložbe, te umjetničke akcije u Hrvatskoj i inozemstvu. Neke od najznačajnijih grupnih izložbi: 48. Zagrebački salon, 33. Salon Mladih, 11. THT nagrada MSU Zagreb. Godine 2017. bio je na studijskom boravku pri Akademie Schloss Solitude u Stuttgartu, a 2020. u Cite internationale des Arts u Parizu. Inspiracija i motivacija za njegov umjetnički rad proteklih nekoliko godina temelje se na preispitivanju vladajućih socijalnih i kulturoloških postavki, konzumerizma, marketinga, uloge novca u društvu, različitih vrsta rada i radnika, problema otpada i recikliranja te načina na koji ljudi oblikuju svoje živote u odnosu na te dijelove sistema. Godine 2025. ispunio je sve uvjete za nastavnog docenta na odsjeku animiranog filma i novih medija na ALU.