Marijana Džepina “Pjesma u sebi” – Galerija “Idealni grad”

Galerija slika

Dođite nam na otvorenje izložbe u Galeriji „Idealni grad“ Centra za kulturu i obrazovanje Susedgrad, Argentinska 5 (Gajnice) u srijedu 7.5.2025. u 19.00 sati. Ulaz je slobodan! Dobro nam došli:)

Pjesma u sebi – meditativni zapisi Marijane Džepine

Slikarstvo Marijane Džepine rastvara se pred nama u dinamičnom koloritu i vještim crtačkim obrisima plesnih figura nekih imaginarnih ljubavnika, koji zrače tihim intenzitetom i emocionalnom snagom, dok istražuju međusobnu povezanost i prostor oko sebe. U zagrljaju, oslonjeni jedno na drugo, isprepletenih udova, ti likovi  ne predstavljaju samo tjelesnu bliskost, nego su oni i vizualne poeme o duhovnoj potrazi za mirom, pripadanjem i cjelovitošću unutarnjeg bića, koje se regenerira u kreativnom činu.

U igri linija, boja i kontrastnih preobrazbi, Džepina istražuje bezvremenu temu ljubavi, na način koji je istovremeno intiman i simboličan, asocijativno povezan sa univerzalnim mitovima, ali i osobnim iskustvima i doživljajima. Tu ponekad vidimo opuštajuće istraživanje pokreta, meditaciju i radost tijela koje je hram duha, spiritualni most između svjetova i dimenzija psihe.

Povremeno je ženski lik sam na crtežima i slikama, opet nam odašiljući dojam duboke svjesnosti, sklada i gracioznosti, to je svemirska putnica ili stvaralačka titanka Eurinoma, razigrana Afrodita koja skida svoje odore da bi se spoznala u različitim ženskim ulogama – kao umjetnica, ljubavnica, njegovateljica unutarnjeg djeteta, vrtlarica i čuvarica Prirode. Ponegdje se njezine haljine pretvaraju u krila, fluidne velove što se odvajaju od tijela i zaokružuju prostor poput zaštićenog energetskog jajeta, delikatne i osjetljive aure. Žena koja je istovremeno i krhka i snažna uživa u svojoj samoći, no podjednako se raduje i susretu sa Ljubljenim – unutarnjim čarobnjakom i Animusom koji iz prostora nesvjesnog podučava mlado biće drevnim mudrostima. 

Taj ljubavni par na njezinim crtežima i slikama ne predstavlja konkretne pojedince, već su to arhetipske figure, utjelovljenja duhovne čežnje i međusobnog prepoznavanja. U mnogim djelima, tijela se stapaju, obrisi se gube, granice identiteta brišu, kao da slikarica vizualizira trenutak u kojem dvoje postaje jedno – onaj mitski doživljaj jedinstva koji čovjek traži kroz ljubav.

Nije teško u tim prizorima prepoznati i odjeke mita o Erosu i Psihi – bajku o duši koja prvo pronalazi ljubav, pa je onda gubi i biva prisiljena da krene na mistično putovanje samospoznaje, kako bi se do kraja suočila sa svojim slabostima, ali i osnažila i naučila voljeti sebe, jer tek takva samoprihvaćena i iscjeljena postaje onda sposobna i da voli nekog drugog, Erosa koji predstavlja impuls novog života i nade. Psihina potraga za Erosom postaje metafora ljudske čežnje za spoznajom drugoga, ali i samoga sebe kroz odnos. Njezini likovi ponekad lebde, ponekad su ukorijenjeni u ekspresivnim, gotovo apstraktnim prostorima, a boje često tople, prigušene, ali i pulsirajuće, dodatno pojačavaju osjećaj emotivne bliskosti.

Ljubav je to koja iskušava, skida naše maske i ljušture bića, suočava nas sa ranjivošću i prolaznošću, no i sa vanvremenskom ljepotom do koje dolazimo malim potezima između daha i otkucaja srca, maštajući i odmarajući se od bučnog svijeta. Tako Marijanine figure djeluje i kao da se nalaze u nekom izoliranom, zaštićenom prostoru ispod površine zbivanja, u svetištu u kojemu se uči kako da balansiramo sebe kroz različite elemente, polarnosti, melankolije, ali i ekstaze, u snovima i dokolici, inspiraciji i zavodljivosti tijela.

Uza sve poetske slojeve, Džepinino slikarstvo ističe se i zavidnom crtačkom disciplinom. Umijeće crtanja akta kod nje je impresivno – precizno, ali i spontano, proporcije tijela nisu idealizirane, već su sugestivne, prilagođene emotivnoj dinamici prizora. U toj vještini, parovi na njezinim platnima djeluju istodobno anatomski uvjerljivo i simbolički snažno – njihova tijela klize jedno u drugo kao valovi koji se susreću u tišini.

U stilskom smislu, vidljiv je utjecaj modernog europskog slikarstva – od senzualne lirike Marca Chagalla do kolorističke slobode ekspresionista, no ipak njezin rukopis je samosvojan, a poetika dosljedna, ona koristi likovni jezik kao sredstvo introspekcije, ali i komunikacije sa promatračem, snažno nas podsjećajući da su ljubav, nježnost i povezanost temeljne ljudske potrebe, te da je vječna potraga za tim trenucima smiraja i ogoljenosti ono što nas čini ljudima.

mr. art Krešimira Gojanović