Marija Bebić /Okus boli/19.5. u 19h – Galerija”Idealni grad”

Galerija slika

Diplomski rad Marije Bebić, Okus boli, predstavlja seriju instalacija koje istražuju teme viktimizacije, rodno uvjetovane traume i ženskog identiteta kroz ekspresivnu i sirovu estetiku kombiniranih materijala. Svaki fragment instalacije funkcionira samostalno, no zajedno stvaraju kompleksnu cjelinu. Marija Bebić inspiraciju crpi iz osobnih iskustava i feminističke teorije, posebno istražujući koncepte nasilja i patrijarhalnih dinamika. Njezin pristup feminističkim teorijama Julije Kristeve, Luce Irigaray i Judith Butler te psihoanalitičkim konceptima Jacquesa Lacana temelji se na želji da razotkrije i problematizira marginalizaciju ženskog iskustva.

U sklopu istraživanja za diplomski rad, autorica je provela anonimnu anketu među ženama različitih starosnih dobi kako bi prikupila njihova iskustva u pojedinim socijalnim situacijama. Kroz analizu odgovora, autorica se usredotočila na šest najčešćih odgovora koje je implementirala u realizaciji instalacije u prostoru koja se sastoji od šest komada izvezenih iskaza na posebno izrađenoj podlozi od bojane stare posteljine. Kombinirajući različite tkanine u smjesi ljepila, gipsa, vode, pijeska i žarko ružičastog akrila, autorica stvara vizualni efekt koji naglašava iscrpljenost, težinu i raspadanje. Nadalje, odabrane odgovore iz ankete Bebić je reducirala na ključne riječi, oblikujući ih u ručno bojane trake i prišivajući ih na istu podlogu, sada izvezenu ženskim pismom. Autorica terminom „prišivanje ili vezenje reduciranih riječi“ opisuje tjelesne kretnje, stvarajući ne samo estetski eksperiment, već i kritički osvrt na društvene dinamike i prirodu ženskog identiteta. Kroz fizičku izvedbu i upotrebu ženskog pisma, simbolično i nasilno probadanje naglašava fizički napor i nasrtanje na tkaninu, koja predstavlja onog slabijeg i bez mogućosti samoobrane. Istovremeno, samoozljeđivanje prilikom probadanja krutog materijala, koji ostavlja ogrebotine, dodatno podsjeća na nasilje i traumu, čineći ga sastavnim dijelom umjetničkog procesa. U subverzivnom kontekstu tradicionalnih ženskih poslova, tzv. žensko pismo postaje ključno sredstvo za iščitavanje osobne i kolektivne boli, kao i dekonstrukciju patrijarhalnih struktura, pitanja roda, identiteta i društvenih struktura.

Bebić nastavlja s istraživanjem kompleksnosti ženskog iskustva kroz performativni akt koji objedinjuje fizičku ekspresiju, umjetničku obradu i teorijski kontekst. Odabirom pet poza koje simboliziraju emocionalne disonance i malformacije, autorica ritualno stvara kalupe vlastitog tijela, dokumentirajući cijeli proces videozapisom. Nakon izrade, kalupi se premazuju parafinom i oblažu materijalima poput novina i kartona, naglašavajući ritualnost čitavog procesa. Svaka poza nosi specifično značenje i simboliku. Proces izrade kalupa bio je intenzivan i fizički iscrpan, zahtijevajući da autorica stoji ukočena u svakoj pozi dok se materijal suši. Simbolizam i repetitivnost procesa igraju ključnu ulogu u osvještavanju i razumijevanju marginalizacije ženskog identiteta, ističući pritom povezanost između tjelesne ekspresije i simboličkog značenja. Kroz performativni proces, autorica ne samo da dokumentira fizičke i emocionalne aspekte ženskog iskustva, već i stvara prostor za kritičku refleksiju i dekonstrukciju ustaljenih društvenih normi.

Monumentalni objekt koji simbolizira anatomski dio ženskog tijela, također se oslanja na problematiziranje reifikacije i komodifikacije ženskog identiteta. Instalacija se sastoji od četiri trodimenzionalna oblika, izrađena kombiniranom tehnikom materijala. Umjesto da bude promatran s estetskog aspekta senzualnosti ili objekta požude, objekt se pojavljuje kao apstraktna kompozicija u nijansama crvene boje, odabrane zbog specifične teksture. Inspirirana umjetnikom Anishom Kapoorom, autorica koristi crvenu boju kako bi naglasila unutrašnjost tijela i njegov vitalni centar, simbolizirajući život i unutarnji svijet ljudskog bića.

Kombinirajući vizualne i taktilne elemente, Bebić stvara refleksivan prostor usredotočen na promišljanje društvenih struktura, nudeći okvir za introspekciju i transformaciju. Njezin rad kombinira različite materijale, teksture i medije kako bi kreirala složenu, višeslojnu naraciju koja istražuje teme nasilja, patnje i emocionalno ranjivih stanja. Fokus je na kontrastu između moći i ranjivosti, posebno u kontekstu rodnih odnosa. Bebić suptilno, ali snažno, simbolizira načine na koje društvene strukture perpetuiraju bol i patnju, pozivajući na preispitivanje i promjenu navedenih dinamika. Serijom instalacija postavlja pitanja o prirodi boli kao univerzalnog ljudskog iskustva, istražujući kako različiti ljudi percipiraju, izražavaju i nose se s vlastitim traumama.

Ana Bratić

O autorici:

Marija Bebić

Rođena je 2000. godine u Metkoviću. Završila je Školu likovnih umjetnosti u Splitu, 2018. godine, smjer grafički dizajner. Diplomirala je na studiju odsjeka za slikarstvo na Umjetničkoj Akademiji u Splitu u klasi docenta Vedrana Perkova, 2023. godine. Realizirala je tri samostalne izložbe. Sudjelovala je na više skupnih izložbi. Od 2023. godine članica je HULU-a (Hrvatska udruga likovnih umjetnika) u Splitu.